(lat. Reticuloperitonitis traumatica, Indigestio traumitaca, engl. Hardware disease, Traumatic gastritis)

 

 

Traumatski retikuloperitonitis je oboljenje koje se razvija kao posledica perforacije zida retikuluma (kapure) oštrim stranim predmetima kao što su ekseri, žice, igle i dr. Oboljenje se najčešće javlja kod starijih goveda, mlečnih krava, povremeno kod tovnih goveda, a veoma retko kod durgih preživara.
U mnogim slučajevima oboljenje prođe ne zapaženo i životinja se spontano oporavi ili se razvija slika hroničnog oboljenja sa periodičnim poboljšanjima i pogoršanjima dok u drugom slučaju može nastati akutni, subakutni ili hronični lokalni peritonitis. U težim slučajevima može nastati difuzni peritonitis koji je veoma opasan i dovodi do uginuća.
U zavisnosti od mesta perforacije i pravca kretanja stranog tela mogu nastati oštećenja dijafragme, perikarda, miokarda, pleure, pluća, jetre, slezine, uterusa, aorte, trbušnog zida i u zavisnosti od stepena oštećenja ovih organa dolazi do ispoljavanja određene kliničke slike.
Traumatske lezije dovode do akutnog zapaljenja, a u hroničnom toku dolazi do nastanka adhezija i stvaranja apscesa u oštećenim organima.

 

Etiologija i patogeneza

 

 

Sluzokoža usta u goveda je slabo osetljiva i goveda površno žvaću tako da životinje ne osete strano telo koje se nađe u zalogaju što dovodi do gutanja stranog tela. Nakon gutanja strano telo dospeva u retikulum i u mnogim slučajevima ostaje u njemu i ne izaziva probleme. Međutim, zbog mrežaste građe retikuluma postoji mogućnost da se strano telo črvsto fiksira za zid retikuluma, a kontrakcijama retikuluma biva utisnuto u njegov zid i dovede do perforacije. Ako je zid retikuluma oštećen bez penetracije serozne površine često ne dolazi do ispoljavanja kliničkih simptoma bolesti, strano telo ostaje fiksirano za zid i postepeno korodira i nestaje (u slučaju manjih i tanjih predmeta-žica).
Većina perforacija nastaje u kranio-ventralnom delu zida retikuluma ali mogu nastati i u drugim pravcima (lateralno u pravcu slezine, medijalno u pravcu jetre ili ventro-kaudalno). Perforacijom zida retikuluma dolazi do propuštanja mikroorganizama u peritonealnu šupljinu usled čega nastaje lokalni peritonitis i adehzije. Difuzni peritonitis je mnogo ređi, ali mnogo opasniji. Peritonitis izaziva atoniju buraga i javlja se sekunadrna acetonemija. Hematogenim širenjem procesa iz hroničnog lokalnog peritonitisa nastaje endokarditis, artritisi, nefritis i pulmonalni apscesi.
Penetracija stranog tela u pleuralnu šupljinu izaziva akutni pleuritis i pneumoniju. Pored oštećenja peritoneuma i pleure mogu nastati promene i na drugim organima o čemu je već bilo reči.

 

Klinička slika

 

 

Simptomi bolesti mogu da se jave odmah nakon gutanja stranog tela ili tek kasnije, nedljama i mesecima nakon gutanja.
Simptomi bolesti nastaju iznenada, varenje hrane je poremećeno, dolazi do rumino-retikularne atonije, apetit je smanjen,defekacija smanjena, a kod krava dolazi do velikog pada proizvodnje mleka. Telesna temperatura je često blago povećana, a temperatura iznad 40°C ukazuje na komplikaciju procesa. U početku bolesti kod životinje se mogu zapaziti pogrbljena leđa, napet trbušni zid, ukočen stav nogu, zabrinut pogled, nevoljnost je i nerado kretanje usled bola. Priuudni i nagli pokreti, defekacija, mokrenje, ustajanje i leganje mogu biti praćeni stenjanjem zbog bola.
Abdominalni zid je napet pa životinja izgleda kao naduvena (“lažna nadutost”), a sadržaj buraga je čvrsto testast.
Nakon porođaja ili transporta stanje se može naglo pogoršati.
U slučaju prisustva stranog tela kod životinja se može izazvati bol i stenjanje raznim probama. Bol se može potencirati jačom palpacijom abdominalnog zida iza ksifoidnog područja sternuma, udarcom šake, kolenom ili perkusionim čekićem. Bol se može izazvati i blagim podizanjem, a naglim spuštanjem abdomena pomoću štapa. Proba na strano telo se može izvesti i pravljenjem nabora na koži grebena. Ako je prisutno strano telo životinja će ulegati leđa, stenjati i javiće se tremor na mišićima nogu. Stenjanje se bolje čuje na stetoskopu koji se prisloni na traheju.
Kod akutnog lokalnog peritonitisa tok bolesti je vrlo kratak, svega 3 dana i simptomi bolesti se brzo povlače.
Kod hroničnog lokalnog peritonitisa, apetit se vraća, mlečnost ostaje smanjena i ne vraća se na staro, bol nije toliko evidentan, a od simptoma se može zapaziti da životinja oprezno hoda, da je usporena, a pri defekaciji i uriniranju se može zapaziti stenjanje. Preživanje je usporeno, pokreti buraga normalni, a prisutan je hronični osrednji nadun.
Akutni i hronični lokalni peritonitis nisu letalni.
Akutni difuzni peritonitis
je redak, a manifestuje se depresijom, atonijom buraga, povišenom ili subnormalnom telesnom temperaturom, urbzanim pulsom i toksemijom. Prilikom palpacije abdomena prisutan je bol. Obično nastaje akutni kolaps, koma i smrt životinje.
Kod pleuritisa i perikarditisa nastaje depresija, tahikardija, povećanje telesne temperature. Pleuritis se manifestuje ubrzanim i površnim disanjem, prigušenim zvukovima pluća sa znacima zapaljenja pluća. Torakocentezom se može dobiti nekoliko litara tečnosti.
Kod perikarditisa se auskultacijom čuje prigušen zvuk srca ili zvuk prelivanja odn.mešanja tečnosti. Zapaža se punjenost vene jugularis i pozitivan venski puls. U ovim slučajevima stanje je veoma ozbiljno.
Ukoliko strano telo prodre u miokard dolazi do velikog krvarenja u srčanu kesu i iznenadne smrti.

 

Dijagnoza

 

 

Dijagnoza bolesti se postavlja na osnovu anamneze (ukoliko je to moguće), na osnovu kliničke slike i proba na strano telo, laboratorijskim pregledom krvi, radiografijom i pregledom pomoću metaldetektora.
Kod lokalnog peritonitisa ukupan broj leukocita se povećava do 10x10na9/L prvog dana, a vraća se na normalu treći dan. Može nastati i leukopenija u prvih 6-24h. Kod hroničnih slučajeva broj se potpuno vraća na normalu za nekoliko dana. Diferencijalna krvna slika ukazuje na neutrofiliju (4x10na9/L) i skretanje u levo (nezreli neutrofili, preko 0.2x10na9).
Kod akutnog difuznog peritonitisa obično postoji leukopenija (ispod 4x10na9) sa skretanjem u levo.
Fibrinogen i ukupan broj plazma proteina su povišeni, može da se nađe hipokalemija, hipohloremija i ponekad alkaloza.
Radiografijom se može videti da li postoji metal u retikulumu i da li postoji perforacija njegovog zida (retko se sprovodi u praksi).
Elektronski metaldetektor se dosta koristi u praksi i njime se sa dosta sigurnosti može utvrditi prisustvo metala u abdomenu, ali ipak ima ograničene mogućnosti. Kod nekih goveda se detektuje strano telo, ali ono ne mora da dovede do nekih promena.
Ultrazvuk srca i grudnog koša je koristan u dijagnozi pleuritisa i perikarditisa

 

Diferencijalna dijagnoza

 

 

Bolesti koje mogu da se zamene sa traumatskim retikuloperitonitisom su ketoza, perforacije usled čira na sirištu, crevne opstrukcije, indigestije raznog porekla, pleuritis i perikarditis drugog porekla, promene položaja sirišta, pijelonefritis, hepatični apscesi, metiljavost i dr.

 

Terapija

 

 

Može biti konzervativna i hirurška. Kod konzervativne terapije se daju antibiotici širokog spektra (oksitetraciklin) ili penicilin za kontrolu peritonitisa. Drugi način je uvlačenje magnetne sonde kroz usta da bi se izvadilo strano telo. Magnetna sonda nije našla širu primenu u praksi zbog svoje konstrukcije koja uznemirava životinju prilikom manipulisanja, a strana tela koja su zabodena u zid retikuluma ne mogu se izvući pomoću nje. Kod konzervativnog načina lečenja životinja mora da miruje 10 do 14 dana da se strano telo ne bi pomeralo i izazvalo još veća oštećenja. Životinji se prednji deo tela odigne 25 cm stavljanjem određene podloge ispod prednjih ekstremiteta. Količinu hrane smanjiti, a naroočito kabastu hranu. Ako nema poboljšanja u roku 3 dana vrši se ruminotomija i izvlačenje stranog tela. Ruminotomija je najefikasnija metoda, a sprovodi se samo kod nekomplikovanih slučajeva. Vreme oporavka veoma varira. Simptomatka terapija podrazumeva intravensko davanje tečnosti, elektrolita i preparata kalcijuma prema potrebi. U zastarelim, hroničnim i komplikovanim slučajevima terapija je bezuspešna i životinje treba poslati na klanje.

 

Profilaksa

 

 

Kao preventivna mera hrana se ispituje magnetima i pomoću magneta metalna tela se odstranjuju iz hrane namenjene životinjama.
Mali cilindrični i šipkasti magneti koriste se u profilaksi protiv traumatskog retikuloperitonitisa. Oni smanjuju pojavu bolesti u visokom procentu pod uslovom da su smešteni u retikulumu (kompas služi za proveru da li se magnet locirao u retikulumu ili je zaostao u buragu).
Ispašu životinja ne treba všiti na mestima gde ima metalnog otpada. Prilikom pravljenja skladišta ili silosa za hranu potrebno je očistiti i ukloniti sve predmete koji bi mogli dospeti u hranu.

 

Piše: dr vet. med. Miroslav Radić

 

Literatura:

 

Stamatovic' S., Jovanovic' M., Bolesti papkara I, Bolesti goveda, Beograd 1990. godine

Petrovic' M., Litričin V., Osnovi unutrašnjih bolesti domaćih životinja, za IV razred usmerenog obrazovanja veterinarske škole, Trecće izdanje, 1991. godina

 

Izvori sa interneta:

 

http://www.merckvetmanual.com/mvm/index.jsp?cfile=htm/bc/21706.htm

 

 

Prijavi se

Pretraži sajt

Forum - Goveda

  • No posts to display.

Oglasi za posao

veterina.info fan box