Bolesti pasa i mačaka

Dijagnostika oboljenja kože pasa i mačaka  zahteva sistematičan pristup problemu i kompletnu dijagnostičku proceduru u cilju izbora ispravne terapije i dobijanja što boljih rezultata prilikom lečenja. U praksi, veterinari često nisu u mogućnosti da postave pravilnu dijagnozu zbog nedostatka sredstava za dijagnostiku  ili zbog pomanjkanja vremena pa se često opredeljuju za simptomatsko lečenje koje samo privremeno rešava probleme sa kožom, a kasnije otežava postavljanje tačne dijagnoze.

 

Prilikom postavljanja dijagnoze oboljenja kože potrebno je sprovesti nekoliko radnji, a to su :  

 

             1) UZIMANJE OPŠTIH PODATAKA O ŽIVOTINJI:

 

  1. Starost životinje: Podatak o starosti životinje je veoma bitan za dijagnostiku jer su pojedina oboljenja kože vezana za starost životinje. Npr. demodikoza pasa počinje još pre seksualnog sazrevanja dok se alergije sa manifestacijama na koži  češće javljaju kod starijih životinja jer je potrebno da se životinja duže vremena izlaže alergenu. Kožne promene uzrokovane poremećajem hormona obično nastaju nakon 5 godina starosti.
  2. Pol životinje: Podatak o poremećajima nekih hormona je veoma značajan za dijagnostiku. Potrebno je imati u vidu da li je životinja sterilisana ili ne zbog proizvodnje polnih hormona. Npr. kod kuja mogu da se jave kožna oboljenja vazana za polni ciklus.
  3. Rasa životinje: Za neka oboljenja kože postoji rasna predispozicija. Npr. akantoza se često javlja kod jazavičara, seboreja kod kokera i irskih setera, atopija kod setera, akne i demodeks kod dobermana, a neurodermatitis kod temperamentnih i inteligentnih pasa.


    2) UZIMANJE ANAMNESTIČKIH PODATAKA

 

Od vlasnika životinje se uzimaju anamnestički podaci koji su veoma značajni u dijagnostici jer se na osnovu istorije bolesti mnoga oboljenja kože mogu isključiti i odbaciti jedna po jedna da bi se na kraju došlo do prave dijagnoze. Npr. ako vlasnik životinje kaže da se pas češao još kao štene mogla bi da se isključi atopija, a da se postavi sumnja na alergene iz hrane ili parazite. Ako vlasnik kaže da se životinja češe po licu može se posumnjati na atopiju ili šugu. Ako se životinja češe po ventralnim delovima tela uzrok češanja može biti kontaktna alergija. Ako je svrab najizraženiji na dorzalnom delu tela i po karličnoj regiji može se posumnjati na seboreju ili buve. Ako mačka spontano gubi dlaku ili je skida lizanjem to nam može ukazati na endokrinu alopeciju ili na neurodermatitis.
U nekim slučajevima, oboljenje kože može prouzrokovati više etioloških faktora.

Vlasniku životinje se postavljaju sledeća pitanja:

-Kada je nastao problem i koliko dugo traje?
-Da li je promena nastala naglo ili ima hroničan karakter?
-Koju hranu životinja jede?
-Da li životinja ima još neke probleme osim sa kožom?
-Da li se životinja češe i po kojim delovima tela se češe?
-Da li se životinja intezivno češe ili ponekad?
-Da li druge životinje koje su bile u kontaktu sa obolelom imaju neke probleme vezane za kožu?
-U kakvim uslovima životinja boravi i na čemu leži?
-Da li je životinja ranije imala iste probleme?
-Da li se kod životinje sprovodila terapija za postojeće oboljenje kože i kakvi su bili rezulteti lečenja?
-Da li je vlasnik primetio samo jednu vrstu promena ili više, da li je primarna promena menjala svoj izgled? Ovo pitanje je značajno jer životinje nekada češanjem kože izazovu traume koje zamaskiraju primarni problem.

U nekim ambulantama za male životinje postoje univerzalni obrasci sa pitanjima koja  se postavljaju vlasniku radi uzimanja istorije bolesti.
Na osnovu podataka od vlasnika da li je kod životinje prisutan svrab, možemo takođe smanjiti listu diferencijalnih dijagnoza. Na osnovu prisustva svraba bolesti kože možemo podeliti na pruritogena (prisutan svrab) i primarno nepruritogena (svrab je odsutan ili se javlja kasnije, a nije karakterističan simptom).
Svrab može da se javi naglo i to kod oboljenja kože koja su izazvana prisustvom ektoparazita (buve, vaši, šugarci), zatim kod ujeda zmije ili insekta zbog razvoja akutne alergijske reakcije, kod nutritivnih alergija, alergija na lekove, kod zapaljenja analnih vrećica i upale uha.
Kod bakterijskih i gljivičnih infekcija kože, atopije, kontaktne i nutritivne alergije i seboreje sa sekundarnom infekcijom svrab se razvija postepeno i hroničnog je karaktera. Neki vidovi kožnih tumora  mogu izazvati želju za češanjem kao i eozinofilni plakovi i eozinofilni ulcer kod mačaka. Tzv. “licking” dermatitis kod kojeg životinja iz dosade liže predeo podlaktice dovodi do upale kože koju prati svrab.
Demodikoza, gljivične infekcije i nedostatak nekih hranljivih materija u hrani mogu dovesti do gubitka dlake, pojave peruti i krasti koje su bez izraženog inicijalnog svraba. Bileteralna alopecija i tamna pigmentacija kod kojih nije izražen svrab mogu ukazati na akantozu i disbalans hormona, najčešće steroidnih. Iako nije prisutan inicijalni svrab kod većine nepruritogenih  oboljenja kože svrab se javlja u kasnijem toku bolesti.
Preterano izražen svrab kod životinja uzrokuje sekundarna oštećenja kože i dlake u vidu ekskorijacija, alopecija, zadebljanja kože i dr. promena.



              3)
FIZIČKI PREGLED ŽIVOTINJE:

 

Fizički pregled životinje podrazumeva opšte kliničko i dermatološko ispitivanje. Prilikom kliničkog pregleda životinje prvo obraćamo pažnju na opšte stanje životinje, da li postoje neki sistemski poremećaji ili se promene nalaze samo na koži, da li životinja deluje zdravo, da li se češe itd. Zatim se obraća pažnja na obraslost dlakom, boju dlake, da li je dlaka ravnomerno raspoređena i polegla uz kožu, da li je dlaka gruba ili fina, da li se lako čupa, da li je suva ili masna. Kod pregleda kože obraćamo pažnju na njenu  temperiranost , vlažnost, elastičnost,  miris, promenu boje, prisustvo zadebljanja i dr. Prilikom pregleda treba obratiti pažnju i na stanje sluzokoža, usne šupljine, spoljašnjeg ušnog kanala, limfne čvorove, analne vrećice i dr, Za pregled kože i dlake potrebno je imati dobro osvetljenu prostoriju, a pregled se obavlja lupom.
Prilikom fizičko-dermatološkog ispitivanja veterinari često nisu u prilici da zapaze primarne kožne promene jer su one promenjene usled češanja životinje.


          

            4) SPECIJALNO DERMATOLOŠKO ISPITIVANJE :

 

Specijalno dermatološko ispitivanje podrazumeva laboratorijske i dijagnostičke postupke koji su često neophodni za postavljanje tačne dijagnoze. Mnogi od ovih postupaka izvode se rutinski u ambulantama.

U dermatologiji se koriste sledeći dijagnostički i laboratorijski  postupci:

-Skarifikacija u cilju dokazivanja ektoparazita kože
-Skarifikacija (klač preparat) za dokazivanje jednoćelijskh gljivica
-Celofanski bris za dijagnostiku površinskih ektoparazita
-Citološke tehnike
-Biopsija kože i patohistološki pregled-Bris kože za izolaciju bakterija ili gljivica
-Nativni mikološki pregled za mikroskopsko dokazivanje dermatofita
-Mikološki pregled pomoću Vudove lampe
-Trihogram
-Digestija dlake i peruti sa KOH za dokazivanje Heijecijela
-Pregled na prisustvo buva i Helicijela (“šetajuća perut”)
-Specijalna imunološka ispitivanja
-Intradermalno testiranje na alergijska oboljenja
-Imunoflurescencija i imunohistohemijska bojenja
-Serološko ispitivanje alergija
-Hematološko i biohemijsko ispitivanje
-Eliminaciona dijeta u cilju dokazivanja alergena iz hrane
-Koprološki pregled za dokazivanje parazita zbog kojih mogu nastati promene na koži

 

Skarifikacija u cilju dokazivanja mikroskopskih ektoparazita kože:

Ovaj postupak se veoma često sprovodi u ambulantama za male životinje. Pribor i material koji je potreban za izvođenje ove metode je: glycerin ili mineralno ulje, 10% rastvor kalijum-hidroksida (KOH), brijač, skalpel ili oštra kireta, mikroskopse pločice i pokrovnice, mikroskop.
Skarifikacijom se mogu dokazati ektoparaziti: Demodex canis, Sarcoptes scabies, Otodectes cynotis i Cheyletiella yasguri.

Skarifikacija se izvodi na sledeći način:

-stavi se jedna kap mineralnog ulja na predmetno staklo
-izabere se mesto na koži za uzimanje skarifikata, a zatim se oštrom kiretom, skalpelom ili žiletom sastruže površni sloj kože do pojave kapilarnog krvarenja
-sastrugani sloj se prenese na predmetno staklo na kojem se nalazi kap mineralnog ulja, pomeša se sa mineralnim uljem, a zatim pokrije pokrovnicom i posmatra pod mikroskopom sa malim uvećanjem.
Ako se u skarifikatu nalazi veća količina dlake i debrisa može se dodati nekoliko kapi 10% KOH i ostaviti preparat nekoliko minuta da stoji pa tek onda pregledati.  U preparatu se mogu zapaziti odrasli paraziti, njihova jaja, larve i nimfe. Ako je životinja lečena bitno je da se utvrdi da li su prisutni paraziti živi ili mrtvi.
Ako se skarifikacija izvodi u cilju dokazivanja demodeksa promenjena koža se stisne između palca i kažiprsta i okrene za 90° da bi se parazit istisnuo iz dlačnog folikula, a zatim se kiretom sastruže površni sloj i nanese na staklo. Ako se skarifikacija vrši u cilju dokazivanja šugaraca, potrebno je napraviti više skarifikata, a skarifikacija se vrši na mestu prelaza zdrave i obolele kože.

 

Skarifikacija (klač preparat) za dokazivanje jednoćelijskih gljivica

 

Ovim postupkom dokazujemo prisustvo gljivice Malasssezia pachidermatis. Postupak je jednostavan i izvodi se tako što se uzeti skarifikat sa kože odn. sakupljena perut čvrsto pritisne na mikroskopsku pločicu, fiksira na plamenu tokom 1 do 2 sekunde, zatim se oboji metilenskim plavim i posmatra pod imerzionim mikroskopom.

 

Celofanski bris za dokaz površinskih ektoparazita

 

Ova metoda se koristi kod životinja sa prisustvom peruti i krasta u cilju dokazivanja   vaši, larvi buva, grinja krzna i Helicijela. Metoda se izvodi jednostavno tako što se obična selotejpska providna traka zalepi na izabrano mesto na koži , a zatim se traka prenese i zalepi na mikroskopsku pločicu i posmatra pod mikroskopom.

 

Citološke tehnike

 

Ovom metodom se na osnovu prisutnih ćelija (bakterijske ćelije, kvaščeve gljivice, akantolitički keranociti i dr.) može utvrditi uzrok boleesti, tip inflamacije, neoplastični infiltrat i dr. Akantolitički keranociti se nalaze kod nekih autoimunih bolesti. Na osnovu citološkog pregleda može se napraviti razlika između bakterijske infekcije kože i bakterijske kolonizacije.

Izvođenje metode:

Uzimanje uzorka se može izvesti na više načina u zavisnosti od vrste promene i njene lokalizacije. Ukoliko želimo uzeti uzorak iz ušnog kanala potrebno nam je da imamo štapiće za uši koje navlažimo, a zatim uvodimo u ušni kanal i protrljamo preko promenjenog mesta. Isti postupak je i kod uzimanja uzorka između prstiju. Posle uzimanja uzorka štapić se nanosi na predmetno staklo i par puta rotira da bi se sadržaj zadržao na staklu.
Ukoliko se radi o makulama, plakovima, lihenifikaciji, vezikulama, pustulama sadržaj iz njih se istisne, a zatim predmetno staklo direktno pritiska na taj sadržaj (klač preparat). Isti postupak uzimanja uzorka je i kod vlažnih lezija. Ako se materijal želi uzeti iz dubljih slojeva kože mora se uraditi skarifikacija. Za uzimanje uzorka iz nodula, vezikula, cista, pustula, tumora itd. može vršiti aspiracija sadržaja pomoću igle i brizgalice.
Kada su dobijeni uzorci oni se nanose i razmazuju po mikroskopskoj pločici, fiksiraju plamenom, boje metilenskim plavim ili Diff quick, a zatim posmatraju pod mikroskopom sa imerzionim objektivom.
U preparatu se mogu naći bakterije raznih oblika (koke, bacili itd) ili  je bekteriološki nalaz negativan. Ako su bakterije odsutne u preparatu znači da nije u pitanju piodermija (bakterijska infekcija kože).
Citološkim ispitivanjem mogu se dokazati neobični infektivni agensi ( uzročnici aktinomikoze), zatim uzročnici mikoza, lajšmanioza, sterilne pustularne dermatoze, autoimune bolesti (pemfigus), neoplastične tvorevine i dr.

 

Biopsija kože i pregled bioptata

 

Biopsija kože je dijagnostička metoda koja se koristi u slučaju sumnje na maligna oboljenja i autoimune procese, kod perzistentnih ulceracija, kod promena koje ne reaguju na terapiju ili kod neuobičajenih promena na koži. Biopsija se takođe koristi i za dijagnostiku demodeksa kod pasa rase šar-pei zbog specifičnosti kože.
Biopsija kože se izvodi tako što se najpre dezinfikuje deo kože sa kojeg će se uzimati bioptat, zatim se primenjuje  lokalni anestetik (2% lidokain). Uzorak se može uzeti punch biopserom promera 6 ili 4 mm koji se nežno rotira u jednom pravcu ( biopsija punkcijom). Uzimanje uzorka može da se vrši i skalpelom ako su u pitanju veće lezije, vezikule, pustule i dr. Nakon uzimanja uzorka on se vadi iz biopsera, ispira fiziološkim rastvorom i stavlja u formalin. Na mestu biopsije potrebno je zaustaviti krvarenje aplikacijom adrenalina, stavljanjem gaze ili šivenjem. Nakon pravljenja patohistološkog preparata, preparat se posmatra pod mikroskopom.

 

Bris kože za izolaciju bakterija na kulturi

 

Ova metoda  služi za identifikaciju patogenih bakterija  i određivanje osetljivosti tih bakterija prema  antibioticima (antibiogram). Ova metoda se ne sprovodi rutinski u ambulantama nego su za nju potrebni laboratorijski uslovi. Bris kože se uzima tako što se štapićem sa vatom protrlja odgovarajuća lezija, a zatim se vrh štapića sa vatom prenese na odgovarajući medijum za rast bakterija (krvni agar) . Ukoliko se uzima sadržaj pustule najpre se koža oko pustule ošiša i dezinfikuje alkoholom, a nakon sušenja kože vrši se punkcija pustule sterilnom iglom ili skalpelom. Sadržaj pustule se prenosi na odgovarajući medijum pomoću štapića sa vatom ili direktno iglom i skalpelom.

 

Bris kože za izolaciju gljivica na kulturi

 

Ova metoda služi za identifikaciju patogenih gljivica kože. Uzorci za zasejavanje na podlozi su dlake, keratinski debris, kraste ili nokti. Uzorak se uzima pomoću četkice koja se prevlači preko kože kako bi se sakupile dlake i debris, a zatim se četkica protrese ili nežno prisloni na kulturni medijum za izolaciju gljivica. Drugi način uzimanja dlake je pomoću peana ili skalpela. Skalpelom ili peanom se zagrebe ivica lezije i povuče nekoliko dlaka, a zatim prenese na kulturni medijum. Inkubacija medijuma se vrši na sobnoj temperaturi.

 

Nativni mikološki pregled za mikroskopsko dokazivanje dermatofita

 

Ova metoda se sprovodi u cilju pronanalaženja hifa ili spora dermatofita ali je veoma nepouzdana i zahteva veliko iskustvo. Metod se uglavnom primenjuje kada nema uslova za zasejavanje uzročnika na podlogama. Materijal za mikroskopski pregled je dlaka i debris koji se uzimaju skarifikacijom. Uzeti materijal se stavlja na mikroskopsku pločicu  i uzorku se dodaje 10-20% kalijum-hidroksid, a zatim se sve to pokrije pokrovnim staklom, zagreva oko 20 sekundi i zatim se posmatra na mikroskopu da li ima spora ili hifa.

 

Mikološki pregled pomoću Vudove lampe

 

Ova metoda je ustvari skrining test za dokazivanje dermatofita pomoću Vudove lampe koja daje ultravioletno svetlo. Dlake koje su invadirane gljivicama Mycrosporium canis, Mycrosporum distorsum, Mycrosporum audoinii i Trichophyton schloenlenii fluoresciraju kada se osvetle Vudovom lampom. Fluorescencija nastaje zbog prisustva metabolite triptofana nastali dejstvom gljivica.
Pregled Vudovom lampom mora da se obavlja u zatamljenoj prostoriji nakon zagrevanja lampe u trajanju od 5-10 minuta. Ukoliko je životinja lokalno tretirana nekim lekovima, rezultat može biti lažno negativan jer neki lekovi mogu fluorescirati.
Da bi se potvrdio nalaz dermatofita, dlaka koja fluorescira zasejava se na kulturu.

 

Trihogram

 

Trihogram predstavlja mikroskopski pregled dlake u cilju utvrđivanja faze rasta dlake, njene strukture, pigmentacije i oštećenja dlake.Dlake za pregled se iščupaju sa životinje stavljaju na mikroskopsku pločicu, pomešaju sa mineralnim uljem i posmatraju pod malim uvećanjem.
Posmatranjem korena dlake možemo uočiti da li se dlaka nalazi u anagenoj ili telogenoj fazi rasta. U anagenoj fazi rasta koren dlake je okrugao, gladak, sjajan i pigmentisan. U telogenoj fazi koren dlake je u obliku koplja, hrapav i nepigmentisan. Odnos dlaka u telogenoj i anagenoj fazi rasta zavisi od godišnjeg doba i drugih faktora. Ako se sva dlaka nalazi u telogenoj fazi rasta to može značiti da se radi o telogenoj defluksiji ili folikularnom arestu. Normalan odnos anagenih i telogenih dlaka tokom leta je 50:50 , a ako ima više telogenih dlaka to ukazuje na nutritivne, endokrine ili metaboličke poremećaje.
Ako je stabljika dlake kovrdžava i nepravilnog oblika to ukazuje na metaboličke ili nutritivne poremećaje. Ako se životinja preterano češe ili liže, dlake su izlomljene ali im je očuvana struktura. Ukoliko je dlaka izlomljena i ima promenjenu strukturu to može ukazati na color dilution alopeciju i još neka kongenitalna oboljenja i dermatofitoze. Nenormalna pigmentacija dlake je posledica sunčeve svetlosti, dejstva pljuvačke ili nekih hemikalija i lekova.

 

Digestija dlake i peruti sa KOH za dokazivanje Heijecijela

 

Za dokazivanje Helicijela potrebno je prikupiti dlaku i perut sa metalnom četkom, a zatim prikupljeni materijal staviti u epruvetu sa 10 do 20ml 10% kalijum-hidroksida. Epruveta se drži 20-30 minuta u vodenom kupatilu do digestije dlake i debrisa. Nakon digestije epruveta se dopuni rastvorom za fekalnu flotaciju i pokrije pokrovnicom i ostavi 15-20 minuta. Nakon tog vremena pokrovnica se stavlja na mikroskopsku pločicu i posmatra pod mikroskopom.

 

Pregled na prisustvo buva i Helicijela (“šetajuće peruti”)

 

Postupak izvođenja je veoma jednostavan, a za izvođenje je potreban beli papir i komadić vate. Životinja se postavi da sedi na belom papiru, a zatim se pokretima ruke istrese kožni debris pomoću vate koja je natopljena vodom. Ukoliko se na vati zapaze crne tačkice koje nakon razmazivanja ostavljaju crveni trag (izmet buve) znači da životinja ima buve.Helicijele se mogu zapaziti na papiru, liče na perut ali se kreću po papiru zbog čega su dobile naziv “šetajuća perut”.

 

Specijalna imunološka ispitivanja

 

Za konačnu dijagnozu alergije na neku supstancu često je nužno određivanje antitela  imunoglobulina E (IgE). Određivanje IgE nije neophodno ako su anamnestički podaci, klinička slika i rezultat kožnog testa skladni, a odgovor na terapiju primeren. Određivanje ukupnog IgE i specifičnog IgE (usmjeren protiv nekog konkretnog alergena) naročito je vredno u slučajevima nesklada.
Specijalna imunološka ispitivanja za dokazivanje alergijskih stanja  sprovode  se pomoću testova kao što su RIST ( radioimunosorbent test) i RAST ( radioalergosorbent test). Pomoću RAST testa određuje se nivo allergen specifičnih IgE antitela, a pomoći RIST testa nivo ukupnih serumskih IgE antitela. Testovi su specifični za pojedine vrste životinja.

 

Intradermalno testiranje na alergijska oboljenja

 

Sprovodi se u cilju dijagnoze alergijskih oboljenja npr. atopije. Test se izvodi intraderemalnim ubrizgavanjem određenih alergena sa lateralne strane grudnog koša. Rezultati se očitavaju nakon 15 i 30 minuta, a kao reakcija pojavljuje se crvenilo, zadebljanje i urtika.  Reakcija se označava plusevima od + do ++++ .Svaka urtika se proverava sa negativnom kontrolom (fiziološki rastvor) i pozitivnom kontrolom (histamin). Testiranje se ne vrši na životinjama koje su primale kortikosteroide i antihistaminike. Životinja koja odreaguje pozitivno znači da ima senzibilisana antitela u koži ali to ne  mora biti razlog problema sa kožom.
Na tržištu mogu da se kupe vodeni rastvori koji sadrže razne alergene za testiranje.

 

Imunoflurescencija i imunohistohemijska bojenja

 

Ova metoda služi za dokazivanje imunih bolesti kože na osnovu prisustva antitela ili komponenti kompleksa u koži. Uzorak za ispitivanje se uzima biopsijom.

 

Serološko ispitivanje alergija

 

Ovo je dijagnostiička metoda kojom se pomoću imunoloških testova (ELISA) mere specifična IgE antitela u serumu.

 

Hematološko i biohemijsko ispitivanje

 

Metoda hematološkog i biohemijskog ispitivanja krvi i urina koristi se kao pomoćna metoda u diferencijalnoj dijagnostici raznih bolesti sa manifestacijama na koži

 

Eliminaciona dijeta u cilju dokazivanja alergena iz hrane

Ova metoda se sprovodi korišćenjem hipoalergijske hrane u cilju dokazivanja postojanja alergije na hranu. Dijeta traje 8 nedelja, a koristi se domaća ili komercijalna hrana.

 

 

 

Prijavi se

Pretraži sajt

Forum - PSI

Oglasi za posao

veterina.info fan box